Stjepan Zlodi je 2013. godine napisao članak na 24sata “Na hrvatski način: Pravo ili borba za pristup informaciji?”.
Arhivirana stranica na Wayback Machine (za slučaj da originalni link ne radi): Alternativni link.
U samom uvodu, Stjepan započinje s opisom nove obveze iz ZPPI-ja:
Vlada je donijela konačni prijedlog Zakona o pravu na pristup informacijama. U članku 10 tog Zakona popisane su informacije koje su tijela javne vlasti obavezna objaviti na internetskim stranicama na lako pretraživ način.
Mnogo tijela javne vlasti i nakon 9 godina kažu da im je prenaporno otvoriti podatke koje posjeduju (a još i da ne spominjemo GDPR).
Ovakva praksa nije ništa novo za tijela javne vlasti. Oni povremeno objavljuju dokumente, ali vrlo rijetko ih objave u formatu koji je pogodan za automatsku obradu.
Većina gradskih tvrtki također ima podatke koji su interesantni građanima i uz pomoć kojih bi mogli poboljšati svoju uslugu. Najbolji primjer je link na internu stranicu Zagrebačkog električnog tramvaja koji je svojevremeno ‘procurio van’ (stranica je uklonjena s obrazloženjem da narušava sigurnost). Na toj stranici se mogla vidjeti pozicija svakog njihovog vozila. Te informacije bi bile izuzetno zanimljive njihovim putnicima koji bi puno bolje mogli planirati svoje putovanje. Umjesto beskorisnog čekanja na stanici oni bi mogli kvalitetnije i korisnije iskoristiti svoje vrijeme, a sigurno bi se netko domislio i nekoj novoj primjeni tih podataka koja bi mogla koristiti i ZET-u.
O tome smo već diskutirali i ovdje u temi ZET - prijevoz u realnom vremenu.
Jedan od dobrih primjera gdje je primijenjen princip leoparda je Oglasnik javne nabave. Objavljene objave dostupne su u dva formata: kao web stranica i pdf dokument. Pdf je dobar samo za ispis, a web stranica je strukturirana na način kao da je namjerno napravljeno da se automatska obrada što više oteža. Postoji jednostavna tražilica, ali najzanimljivija pretraga, ona po dobavljaču nije moguća.
Čitajući taj članak sada - imam osjećaj da se nikuda nismo pomaknuli nakon 9 godina!
A što vi mislite?
Koji su to primjeri prakse objave informacija na hrvatski način?
